Svjetlopisi

Obzirom da sam većinu svojih panorama do sad sastavljao u Realviz Stitcher-u bio sam veliki skeptik po pitanju upotrebe Photoshopovog alata poznatog kao Photomerge. Nisam bio nimalo oduševljen dosadašnjim verzijama tako da ni od ove nove nisam očekivao nikakav spektakl. Pravila igre bila su veoma jednostavna — ko je želio veliku preciznost i tehničku perfekciju do sada bi na takve stvari gubio dosta vremena.

Međutim, Adobe mi je tu pomrsio račune, a ja sam se ogriješio o sve one koji su mi do tad hvalili Photoshop CS3 i njegov magični Photomerge.

Igrom slučaja, dan kada sam sa prijateljima obilazio Skadarsko jezero (opširnije o tome u fotopisu Skadarsko jezero) bio je unikatan. Ne pamtim kada se svjetlo tako lijepo igralo sa pejzažom i upravo to natjeralo me da po ko zna koji put sa ovog mjesta napravim još jednu panoramu. Rijeka Crnojevića, motiv koji inače često obilazim i koga sam se baš nagledao u raznim izdanjima izgledao je veoma lijepo okupan svjetlom i sjenama. Prizori su se mijenjali iz sekunde u sekund. Napravio sam nekoliko panorama i baš zbog moje nestrpljivosti da vidim kako će sve to izgledati kad se spoji odlučio sam se spojiti to na brzinu i to upravo u alatu kome do sad nisam vjerovao — Photomerge.

Photomerge CS3 Autoblend

Alat inače pozivate iz Photoshopa izborom File>Automate>Photomerge i nakon toga imate nekoliko načina da u njega učitate fotografije. Jedan od njih je da sve prethodno otvorene fotografije stavite na listu (Add Open Files), drugi je da učitate sve fotografije iz nekog foldera (Use folder), a treći da fotografije ručno dodajete jednu po jednu (Use Files). Moguće su i razne kombinacije ovih metoda.

Na terenu

Osvrnuću se malo na dio poslova koje treba obaviti dok ste još na terenu, a to se odnosi ne odnosi samo na Photomerge već generalno za snimanje panoramskih fotografija. Potrebno je napraviti smislenu seriju fotografija nekog panoramski zanimljivog motiva. Na osnovnu dosadašnjeg iskustva preporučujem vertikalnu (portrait) orijentaciju kadra sa 30-50% preklapanja između fotografija. Vremenom će se steći nekakva rutina pa će taj procenat biti promjenjiv, odnosno prilagodiće se sadržaju kadra (negdje će se preklopiti više, a negdje manje, sve u funkciji toga da neki problematičan element u kadru bude korektno smješten i da pravi što manje problema u procesu spajanja. Potrebno je obratiti i pažnju na svjetlo, obično šire panorame pate zbog problema velike dinamike. Dio toga se može kompenzirati korekcijom ekspozicije, ali treba paziti da razlika između dva uzastopna kadra ne bude veća od jedne blende (u idealnom slučaju do 2/3). Vertikalni položaj aparata ima i određene probleme zato što osa rotacije, ukoliko se ovaj nalazi na stativu, nije poravnata sa osom objektiva, a ovo može biti i veliki problem u slučaju da spajate neku preciznu geometriju sa elementima u prvom planu koji su bogati detaljima. Izuzetak su specijalne (panoramske) glave, ali one nisu tema ove priče.

Vjerovatno većina zna, ali ću ipak da napomenem par veoma važnih stvari. Prilikom snimanja panorame poželjno je da dubinska oštrina bude što veća, što znači nešto zatvoreniju blendu, što u praksi znači da su u igri blende od f8 do f16, dok će onima sa compact aparatima i manjim senzorima rezultati biti sasvim korektni i sa otvorom blende u rasponu od f/5.6 do f/8. Nakon izoštravanja, zgodno je zaključati tu tačku fokusa i sve kadrove odraditi sa istim podešavanjem.

Određivanje vremena ekspozicije je stvar prakse i procjene scene. Za slučaj svjetlosno ujednačene scene i manjeg broja fotografija najčešće se koristi isto vrijeme za sve fotografije. U slučaju širih scena, većeg broja fotografija i dinamički zahtjevnijih motiva, vrijeme ekspozicije može da varira tako da na svim snimcima dobijete ujednačene rezultate uz napomenu da se mogu javiti problemi u spajanju ukoliko je razlika u vremenu ekspozicije između dva uzastopna kadra veća od jedne blende. Moguće je i da cijelu scenu izmjerite u kritičnim tačkama i odredite neku srednju vrijednost po kojoj snimite sve fotografije, a naknadno ih (ako ima potrebe) korigujete u nekom od alata za obradu fotografije. Sve je to stvar ukusa i navika, a procjena koji metod će dati najbolji rezultat zavisiće od vašeg iskustva.

Balans bijele boje (white balance) treba da je isti na svim snimcima. Ukoliko snimate RAW ovo i nije toliko bitno, jer ćete naknadno za sve snimke podesiti istu vrijednost. Ukoliko snimate direktno JPEG format, ovo je potrebno podesiti prije snimanja tako da sve fotografije imaju isti WB. U suprotnom rizikujete da prelazi između fotografija budu vidljivi, a moguće je da se na mjestima preklapanja pojave i neke čudne boje kojih inače nema.

Dakle, preporuka je da da sve snimke jedne panorame odradite sa istim otvorom blende i istom tačkom fokusa, sa jedinstvenim balansom bijele boje (white balance), dok jedini varijabilni parametar može da bude vrijeme ekspozicije. Sve ovo bi trebalo da znači da se panorama planira već na terenu.

U laboratoriji

Napravio sam seriju od od pet fotografija od kojih svaka ima identične parametre: f/11, 1/60, iso 200, 17mm, uz korišten polarizator. Bio sam lijen da nosim stativ, a iskreno i nije mi trebao na čamcu, pa sam ovaj put fotografisao iz ruke. Pokriveni ugao je skoro 180 stepeni. Realno dovoljne su bile i tri, maksimalno četiri, fotografije ali odlučio sam se za nešto širi kadar. Zbog velike znatiželje, RAW fajlove nisam nikako obrađivao, u pitanju su default postavke, inače bi na poslednje dvije fotografije blago korigovao parametre za procesiranje na način da izvučem još malo detalje u svijetlim dijelovima oblaka.

U Adobe Bridge-u selektovao sam ovih pet fotografija, a zatim izabrao Photomerge (Tools>Photoshop>Photomerge). Odlučio sam se na potpuno automatsko spajanje, što znači automatsko poravnanje fotografija (Auto Align Layers) i automatski blending (Auto Blend Layers). Obično ne volim prepuštati konačnu odluku programima, ali ovaj put su moje nestrpljenje i znatiželja pobjedili.

Primjetićete da je Photomerge ponudio nekoliko opcija za slaganje panorame. U ovom slučaju izabrao sam auto, jer već sam i ranije rekao, žurio sam, a želio sam i kompletnu odluku da prepustim programu. U pitanju je način na koji će se dobijena panorama projicirati. Obično bih izabrao cilindričnu ili perspektivnu opciju, a uz ove dvije u stitcheru često koristim i sfernu projekciju. Da ne ulazim u detaljno objašnjenje šta koja projekcija znači, mislim da to, barem za potrebe ovog teksta, sasvim dovoljno ilustruju fotografije pored njih.

Nakon malo muljaže i slaganja, dobro možda i nije baš malo, potrajalo je to oko 10-15 minuta, ugodno sam se iznenadio sa dobijenim rezultatom.

Dobijena panorama je organizovana u layerima, gdje svaka fotografija ima zaseban layer i pripadajuću mu masku.

Na ovaj način veoma lako se može promjeniti “odluka” autoblendera i preusmjeriti spoj ukoliko se primjeti neka greška. Sve to na način koji ne oštećuje originalne fotografije (layere) i koji dozvoljava naknadnu “promjenu mišljenja”.

Odvojio sam malo vremena da pregledam spojeve i ostao bez teksta. Panorama veoma uredna na 100% uveličanju što mogu posvjedočiti neki nasumične izabrani spojevi. Sve je tu skoro pa hiruški precizno. Utiska sam da je implementirani algoritam sličan onom koji koristim prilikom spajanja u Realviz Stitcheru – nepravilne linije koje se provlače pretežno kroz tamne dijelove fotografije da bi spojevi bili što manje očigledni, a potencijalne greške u spajanju, ako ih i ima, manje primjetne. Jedina razlika je u tome što se to ovdje odvija potpuno automatski dok Stitcher traži krojačevu ruku koja će to da odradi za njega (stencil tool i gomila vremena, posebno za višeredne panorame). Tonski prelazi između fotografija su takođe neprimjetni. Kasnije sam probao spojiti još nekoliko panorama gdje sam imao mnogo veće razlike između dva uzastopna snimka, ali Photomerge je sve to ujednačio i napravio neprimjetnim. Slijedi nekoliko primjera sa uveličanjem od 50% gdje sam tankom bijelom linijom označio spojeve tj. šavove između susjednih fotografija:

Jedini izuzetak bila je mala greška, primjetna tek na 100% uveličanju, gdje se jedan detalj (vrh metalne šipke u vodi) duplirao (pojava koja se naziva ghosting).

To je ujedno jedina greška koju sam uspio pronaći pri pregledu panorame na 100% uveličanju. Ako se ima u vidu da je dobijena panorama, čak i crop verzija, preko 7000 piksela širine postaje jasno da je ovakva greška potpuno zanemariva. Veoma lako je ukloniti pojave ovog tipa i to na više načina. Prvi je izmjenom layer maske vezane za spornu fotografiju, a drugi upotreba clone ili healing alata. Treba imati na umu i da je ovih pet fotografija snimljeno sa ultraširokim objektivom na 17mm i da je uprkos distorzijama, kojih ima prilikom snimanja sa ultrašircima, Photomerge zaista vrunski odradio svoj dio posla.

U daljem procesu obrade fotografiju sam kropovao na panoramski format (25×10) i odradio korekciju boja uz pomoć Color Balance alata:

Zašto korekcija boja? Moj doživljaj motiva bio je: svježe, zeleno, prirodno, ali ne i pretjerano. Zato sam išao sa laganijom korekcijom crvenih tonova. Jezero je imalo nizak nivo zbog suše i zbog toga je u sebi sadržalo blagu smeđu komponentu, a slično je bilo i sa zelenim dijelovima kojima je sunčevo svjetlo dalo potpuno drugačiji ton. Mislim da sam ovakvim pomjeranjem vratio stvari u normalu.

Zaključak

Bez dileme, Photomerge CS3 je veoma napredovao u odnosu na prethodne verzije i prerastao u moćan alat za brzo i efikasno spajanje panorama, privlačan najprije onima koji tek počinju i koji ne znaju previše o ovoj vrsti fotografije, ali i onima koji ne žele da gube vrijeme na precizno spajanje u programima poput Realviz Stitchera. Ostaje još da se provjeri kakav je Photomerge sa zahtjevnijim motivima (arhitektura, geometrija, …) ali bez obzira na taj rezultat on je definitivno alat vrijedan pažnje. Nadam se da sam vas ovim člankom bar malo zainteresovao za oblast panoramske fotografije. Topla preporuka svima da probaju — panorame dok trepneš :)