Žijevo
Rekoše mi da je kvota na mene u kladionici bila visoka. Očekivalo se da ću da ih ispalim, kao i uvijek do sad. Međutim, lijenčina u meni shvatila je da može izgubiti ono malo obraza što mu je ostalo, i tako je počela ova avantura. Neočekivan rezultat i pobjeda lijenčine “iz jedan u jedan” još na samom početku. Namješten meč, ali oni to nisu znali, a nisam ni ja. Ovo “iznenađenje” nas je sve iznenadilo :)
Zvoni telefon, vidim komšija zove. Već spreman, sletio sam niz stepenice i tako je započelo naše putovanje. Krenuli smo put Kuča.
Do Meduna je bilo lako. Teško ga je promašiti, posebno ako znaš put do njega.
Kuči i Kučka krajina
Dolaskom u Medun, cijelim krajem počinje da dominira masiv Žijevo. Planinčina sa preko 2000m visine sa nekoliko vrhova koji prelaze i 2100m. Toliko je velika da čak i iz daljine izgleda moćno (fotografija sa početka). Kako li je tek kad se popne na nju i na putu do tamo, mogu samo da zamislim. Dok se divimo prirodnim ljepotama lagano ulazimo u predio Kuča.
Zanimljivo je kako svi forsiraju Durmitor kao planinsku destinaciju. Ovaj kraj nije ništa manje lijep od durmitorskog. Mogli bi čak da povedemo diskusiju o tome kako je u nekim stvarima i ljepši. Ne mogu sebi da oprostim da sve ove godine nisam nijednom obišao ovaj kraj, a skoro mi je ispred nosa.
Duvar, negdje u Kučima
Na putu smo sreli par veoma ljubaznih domaćina, koji su nas vješto vodili do našeg odredišta. Ljubaznost tih ljudi je za posebnu priču i pohvalu. Poseban pozdrav za starinu Manojlovića, koji nas je kada smo debelo zalutali, ljubazno pozdravio i dao precizne instrukcije kako da dođemo do našeg jezera.
Srećom, krajolik je veoma zanimljiv, a vrijeme sunčano, pa je naše lutanje ovim krajem bilo uglavnom prijatno.
Kučki predjeli
Završnica do jezera nije baš idealna, jer je makadamski put koji vodi do njega prilično loš. Ako imate neko terensko vozilo, onda nema brige. Ipak, uz malo pažljivije vožnje, i malo više potrošenog vremena, moguće je i običnim automobilom savladati tih 5-6 kilometara makadamskog puta i doći do jezera.
Bukumirsko jezero
Tišine, mira i prirodne ljepote ovdje ima u izobilju. Kučka krajina je predivan kraj sa gotovo netaknutom prirodom, a Bukumirsko jezero sa svom tom ljepotom se nalazi svega pedesetak kilometara sjeveno od Podgorice.
Bukumirsko jezero (1443 m)
Iako se cijelim putem imalo šta vidjeti, ovaj završni dio nam je došao kao šlag na torti. Dok smo šetali preko brda, trenutke dosade i vrućine prekidali su naleti svježeg i hladnog vjetra koji ne mogu da proizvedu ni najbolji klima uređaji. Može li vjetar biti ukusan? Valjda može. Ovaj sa planine mi je na momente baš prijao.
Legenda o jezeru
Ivan mi je poslao zanimljiv tekst u kome sam pročitao i jednu legendu o ovom kraju.
Po njoj, jezero je dobilo ime po Bukumirima, koji su živjeli kao nomadi. U jezeru je postojao zmaj koji se ponekad pojavljivao na bijelom konju, a iznad jezera je stijena na kojoj su Bukumiri ložili vatru. Kada bi stijenu doveli do usijanja, bacali su je na valove. Od toga bi jezero proključalo ,a iz njega izlazio vitez koji je proklinjao Bukumire: “Da bogda od vas ne ostalo traga koliko od šarenijeh konja”. Tada je nastao pokolj Bukumira i oni su se istražili. Nadomak jezera i dalje stoji kamenje koje podsjeća na legendu o Bukumirima. (Dubravka Pešić, “Skrivena ljepota Prokletija”)
Flora i fauna
Jezero je još iz daleka izgledalo veoma duboko, a kasnije sam saznao da tako i jeste – 15-20 metara dubine. Obzirom da je u pitanju ledničko jezero, oduševila me je čistoća vode u njemu.
Dok smo uživali u pogledu, odmarajući se na obali jezera, pastrmke su se bacale po površini vode. Ovo ide u prilog onome što smo i vidjeli – jezerska voda je zaista čista.
Cijeli kraj je intersantan zbog svoje bogate flore i faune, a specijalitet kuće je neobičan vodeni gušter, tritus alpestis montenegrinus, koji izgleda kao mali krokodil i predmet je interesovanja brojnih zoologa. Iako smo se unaprijed pripremili na bliski susret sa krokodilom Tritusom, nismo ga sreli :)
Kažu da se na grebenima iznad, dijele vode crnomorskog i jadranskog sliva. Isto važi i za klimu. Sa jedne strane je planinska, a sa druge sredozemna klima. Zato nije čudno što ćete u majici kratkih rukava obilaziti ovaj kraj i diviti se snijegu na vrhovima planine koju možete skoro pa rukom da dohvatite.
Pasjak (2051 m)
Vrijeme nije bilo idealno. Naoblačilo se odmah nakon što smo stigli. Nebo je postalo sivo, a sunce se sve slabije probijalo kroz oblake. Tu i tamo probilo bi se kroz maglu i tada bi cijeli kraj zablistao. Dogovorili smo se da još malo obiđemo kraj, sve u nadi da će se oblaci razići.
Šetajući od Bukumirskog jezera prema planinskim vrhovima, nakon petnaestak minuta hoda, došli smo do katuna Jezera u kome se nalazi Dugačko jezero koje još zovu i Malo Bukumirsko. Vode koja nastaju od topljenja snijega sa okolnih vrhova slivaju se u dolinu i formiraju ovo jezero, koje potpuno isuši već sa početkaom ljeta. Tu smo se malo zabavili fotografišući neobične kamene gromade i par koliba.
Ivanovića koliba, katun Jezera
U povratku je postalo čak i hladno, toliko da su mi rekli da je pametna odluka što sam ponio nešto dugog rukava :)
Žao mi je što zbog lošeg vremena nisam uspio da zabilježim ljepotu ovog kraja na način kako sam zamislio. Ostala je samo želja da se što prije tamo opet vratim. Vjerovatno i hoću.
Kako doći do jezera?
Veoma lako, ako znate put. Mi nismo znali, ali smo uz malo lutanja ipak pronašli put do njega. Mještani su ljubazni, hoće pomoći i daće vam veoma precizne instrukcije. Pošto ja ne poznajem kraj, niti imena naselja, mogu samo da napišem površne instrukcije.
Krenite iz Podgorice, kroz Masline, sve do Meduna, zatim nastavite dalje do Ubala. Nakon što prođete Uble, naići ćete na raskrsnicu na kojoj se cesta značajno sužava. Tu skrenite lijevo i uskim putem produžite par kilometara, sve dok sa lijeve strane ne prođete jedno groblje a malo zatim i školu koja se nalazi sa desne strane puta. Još malo naprijed primjetićete dva skretanja na lijevu stranu. Prvo vodi do par kuća i vrlo brzo se završava, a drugo vodi dalje u brdo i to je ono koje nama treba. Tim putem idite dalje, bez skretanja, sve dok nakon 4-5 pređenih kilometara ne dođete do makadamskog puta.
Sada vas od jezera dijeli samo 5 kilometara makadama. Put je dosta propao i terensko vozilo bi bilo poželjno, ali uz malo pažljivije vožnje moguće je i običnim automobilom doći skroz do jezera.
Malo prije jezera, u jednoj udolini, kada put nastavi dalje u brdo, primjetićete skretanje na desnu stranu i put koji vodi kroz livadu. Tu je i jedan veliki kamen, takođe na desnoj strani, na kome su planinarske oznake i strelica koja potvrđuje da ste na dobrom putu. Ovdje možete ostaviti auto, a možete i produžiti dalje sve do jezera. Mi smo se odlučili da malo prošetamo preko tih brda, a jezero smo ugledali veoma brzo, već sa prvog proplanka.
U svakom slučaju, čak i ako promašite put, uvijek će tu biti nečeg lijepog i zanimljivog da se vidi.
Kučhendž (Kučki Stonhendž)
Od liječnine poput mene, ovoliko teksta trebalo bi da bude sasvim dovoljno :)
Veliko hvala ekipi koja me je izvukla iz kuće.
Napomena:
Klikom na bilo koju od malih fotografija prikazanih u putopisu možete je vidjeti u većoj rezoluciji. Takođe je moguće prebaciti se na iduću ili prethodnu fotografiju klikom na desni ili lijevi dio trenutno prikazane fotografije.
Komentari 24
Kucka krajina mountains (www.summitpost.org)
___
Edit: komentar prebačen iz teme WordPress 2.5 u ovu.
Divno, jako pedantno izorganizovano i vrlo lepo napisano, pogotovu sto sve citam po trideseti put :D
Hehehe, hvala Boki. Spremi se sada da ga pročitaš i trideset prvi put, jer sam upravo napravio neke izmjene u tekstu :))))
And again, moram malo vani, kad se vratim citam opet, al` sa merakom ko da citam prvi put :)
koji putopis! ma super, zavidim :)))
i predivne fotke :))
A konacno, svaki dan refreshujem ovaj blog i isplatilo se cekanje, putopis sjajan, a o fotkama da ne pricam ! Sjajno ! Brzo cemo te opet izvuc iz kuce !
I bilo je vrijeme da malo procunjaš i da ovako neki fin putopis nabaciš…
Super fotke, super priča…
Ah da… fotke 6 i 7 su mi favoriti :))))
odlican putopis fotke jos bolje!
Pozdrav,
savrseno :) svidjaju mi se fotografije i text :)
kao i uvjek odlicno 5
Wowwww!!! Dugo te nije bilo i sad pun pogodak, prelep tekst i fotografije…
Svaka cast :)
p.s.Srecan rodjendan i sve najbolje :))
Sretan rođendan druže che!
Evo izguglah i gustera :)
http://bbs.keyhole.com/ubb/showflat.php/…/Main/742771
super fotke te tekst također
Predivni krajolici i fotke, a tekst takodjer. nikada nisam bila “tamo”, ali tvoj opis bi me odmah doveo do tih mjesta:)
Pozdrav
Prvo cestitke na reportazi, meni posebno znaci kada gledam ove planinske lepote dok se kuvam u ovoj jadnoj zagusljivoj Africi (trenutno sam u Gabonu na ekvatoru).
Jedno pitanje – sta koristis od foto opreme?
Jos jednom iskrene cestitke i nastavi …..predivno je.
“Marokanac”
ja kao po obicaju malo kasnim. svaka cast na ovako lijepom opisu MOJIH Kuca. a dako i ja jednom odem tamo. vrijedi.
juce sam sa drustvom pokusao doci do jezera putem koji ste opisali i lada niva nije dovoljno robusna da savlada toliko prepreka. Put je blago receno katastrofalan
Predivno. Svaka cast… BUKUMIRIC mi je devojacko prezime,koreni mi poticu odatle…od Bukumira…i ponosna sam na to!
Fotke su sjajne,a tekst… :)))))
U mojoj porodici od pamtiveka postoji predanje da su baš naši preci ubili Zmaja na Bukumirskom jezeru, Legenda/anegdota koja se prenosila s kolena na koleno kaže da je zmaj iz jezera svake noći krao čobanima ovce, a ponekasd bi i pastira koji je zanoćio kraj jezera pojeo. Jedne hladne noći dva brata Bukuimira, kada je došao red na njih da prenoće pored jezera, da bi se zgrejali “ušli” u isto odelo, ne bi li se tako zagrejali. Zmaj je izašao iz jezera ne sluteći ništa prišao stadu i nehotice naleteo na dvoglavo čudovište koje je hrkalo ko dva zmaja, te se zmaj poplaši i u toj panici pade i slomi vrat! Tako su ta dva brata Bukumira spasla stada i čobane i postali rodonačelnici plemena Bratonožić!!!
Tokom tih krvnih sukoba koje pominje legenda i opisuje pad Bukumira, moji preci su pobegli i sakrili se međ Slovene (jer su Bukumiri bili neslovenski starosedeoci), ali jaka kolektivna svest u starih i tradicionalnih Crnogoraca prenela je to kolektivno sećanje do danas. Mi se već mnogo stoleća unazad ne prezivamo Bukumir, ali u Crnoj Gori, kada dođemo u posetu kažu : Evo ih Bukumiri! Isključivo nas tako zovu!
Postoje razne legende koje se završavaju sa izumiranjem Bukumira.Ja se prezivam Bukumira,ne Bukumirić,niti Bukumirović i dokaz sam da nisu svi Bukumiri izumrili. Ima nas malo i na žalost ne znamo svoje porijeklo baš dobro,ali koliko sam upućena znam da smo jedni od najstarijih Kuča. Svakim danom saznajem za neke nove rođake putem interneta iz Srbije,Slovenije,Hrvatske pa čak i Amerike. Znam da za razliku od drugih prezimena,svi koji se prezivaju Bukumira dođu jedni drugima rod. Željela bih da stupim u kontakt sa svim svojim rođacima,u koliko je to moguće. I naravno ponosim se što sam Bukumira i što postoji jezero koje je dobilo ime po mojim precima,koje ima divnu prirodu i ljepotu,a i jedinstvena živa bića koja postoje samo u ovom jezeru i nigdje drugdje na planeti-tritus alpestis montenegrinus. Imam žarku želju da posjetim ovo mjesto i nadam se da ću uskoro!
Bukumira ima pod raznim prezimenims puno.Najpoznatiji su Lalovici sa Jablana,Bratonozici iz Crne Gore.Od njih su Radosavljevici iz Toplice i Neskovici sa padina Radan planine Srbija.Poznati pojedinac je Zoran Radosavljevic pilot major koji je poginuo i migu 1999.godine.Slave sv.Nikolu.Lalovici iz G.Rzanice Vasojevici su sa Jablana.
Bukumira ima pod raznim prezimenim puno.Najpoznatiji su Lalovici sa Jablana,Bratonozici Crna Gora.Od njih su Radosavljevici iz Toplice i Neskovici sa padina Radan planine Srbija. U Srbiju su dosla njih cetiri brata ,trojica rodjena brata negde oko1883.godine.Prezime su dobili po imenima oceva,jer je to bila tada poltika vlasti u Srbiji.Mali broj tih nasih rodjaka je vratio svoje pravo prezime. Poznati pojedinac je Zoran Radosavljevic pilot major koji je poginuo u migu -29,1999.godine.Slave sv.Nikolu.Lalovici iz G.Rzanice Vasojevici su sa Jablana,odakle su se odselili oko 1850.godine.
Danas sam bio iznenadjen cinjenicom da u Nisu postoji ulica Petra Bukumirica,sto je potvrda da su Bukumiri nastanjeni na cijelom Balkanu.
Trackbacks & Pingbacks 2
[...] Nastavi » “Kako god da počnem priču o Skadarskom jezeru, ostaje utisak da to treba da uradim još ljepše i sveobuhvatnije”. Tvorac ove rečenice i ja imamo isti problem, jer nemoguće je ispričati sve o Skadarskom jezeru. [...]
[...] Ovo mi se toliko svidjelo, da sam automatski poželio da još malo fotkam. Želja mi se ispunila već narednog dana kad smo ponovili izlet u Kuče. [...]
Ostavi svoj komentar
You must be logged in to post a comment.