Svjetlopisi

Četvrtak, 5. jul, oko 4:30h, još jedna neprespavana noć. Dok sviće vidim skoro crno nebo i razmišljam kako je loše što su ovaj put meteorolozi ipak bili u pravu. Jedina prijatna stvar bilo je osjetno zahladnjenje. Taman kad sam pomislio da pozovem prijatelje i javim im da je vrijeme loše, da ne obećava da će biti bolje i da nema ništa od dogovorenog fotkanja i obilaska jezera barkom, sunce je počelo jače da sija i po nebu su počeli ostajati tragovi svjetla. Kao da je neko kandžom rasparao nebo. Za pola sata sve se to pretvorilo u još jedno sunčano jutro. Pitate se zašto to sve nisam fotografisao? Ne znam ni sam, valjda sam bio razočaran vremenskim prilikama i uopšte nisam očekivao ovakav obrt. A malo sam bio i lijen :)

Virpazar

Virpazar se nalazi na ušću rijeka Crmnice i Orahovštice na obali Skadarskog jezera. Nekada važan privredni centar danas ima uglavnom turistički karakter. Iz ovog mjesta se turističkim brodićima organizuju izletničke ture po jezeru, njegovim ostrvima i manastirima. Obzirom da nismo imali vremena da se pentramo na Besac, utvrđenje iznad ovog mjesta, okačio sam jedan arhivski snimak, tek da dočaram ovaj lokalitet pomalo specifičnog izgleda zbog čestih poplava koje su karakteristične za ovaj kraj.

Po dolasku u Virpazar, našli smo se sa prijateljima (VladaM i njegova supruga) i sjeli u jednu konobu da uz jutarnju kaficu malo pročavrljamo. Na zidu smo mogli vidjeti impozantnu kolekciju raznih šešira. Bez dileme prava domaćinska atmosfera.

Čekali smo da nam se pridruži još jedan član ekspedicije, ali kada smo saznali da će on tradicionalno okasniti odlučili smo se za jutarnji obilazak Skadarskog jezera i kako to bično biva na barku smo stigli bukvalno u zadnji čas. Ono jutarnji nemojte da vas zavara, bilo je oko 9:00 :)

Skadarsko jezero

Zbog prethodno svježe noći i oblaka koji su se ekspresno razišli vidljivost je bila fantastična. Jutro na Skadarskom jezeru, uprkos jakom suncu, bilo je veoma svježe i sve je izgledalo i mirisalo baš tako.

Malo desno, pa onda malo lijevo.

Pa onda opet lijevo ili desno i opsss eto nas kod prve dileme.

Dva puta, sigurno je jedan za odlaske a drugi za dolaske, mi smo krenuli onim desnim, pravac prema malom ostrvu na kome je nekad bio zatvor.

Na okolnim planinama još su se nalazili ostaci oblaka. Jedini tragovi najavljene kiše, no izgleda da su i oni pošli na odmor. Nakon otprilike 30 minuta ugledali smo ostrvo. Gotovo da se nije primjećivalo, niska gradnja koju je načeo zub vremena, skroz se stopila sa pozadinom. Dodatna maska mu je bilo kontra svjetlo tako da ga oni koji ne znaju za njega skoro pa ne mogu ni primjetiti.

Grmožur

Ostrvo Grmožur, zovu ga još i Crnogorski Alkatraz ili Ostrvo zmija, stara turska tvrđava sagrađena u 19. vijeku, kasnije pretvorena u zatvor/tamnicu. Nakon zemljotresa utvđenje je znatno oštećeno i od tada nije renovirano.

Na veliku žalost, utvrđenje je prilično propalo, zidovi su urušeni i jedva mu se naslućuje nekadašnji oblik (dvije kule, kapije i zidovi koji prate oblik ostrva).

Nakon kraćeg zadržavanja i zanimljive priče o ostrvu i njegovoj istoriji nastavljamo dalje. Evo jedna fotke da se osjeti atmosfera i pogled iz brodice, meni se posebno svidjelo što su boje u sjeni tople i savršeno u skladu sa ambijentom. Znam, znam, pretjerujem, al’ tome blogovi i služe :P

Naši ‘turisti’ su bili veseli i raspoloženi za poziranje.

Jezero je ogromno, ako sam dobro shvatio priču našeg barbe, površina mu je 350 kvadratnih kilometara, a jezero ljeti, kada se nivo spusti do minimuma, ima samo 1/3 ukupne površine. Prosječna dubina jezera je tek 5-6 metara, dok su najdublje tačke jezerska vrela tzv oka kojih ima 3. Dva su na Karuču dubine oko 35-40 metara i treće, ujedno i najdublje u blizini Grmožura, dubine oko 60 metara. Nemojte me držati za riječ, moguće da sam pogriješio koji metar ili kilometar, vremenom ću saznati prave podatke i upisati ih umjesto ovih.

Slušajući ove generalije putovali smo prema našem drugom odredištu, manastiru Sv. Nikole na Vranjini. U blizini tog mjesta u jezero se uliva i rijeka Morača.

Kormoran se igrao sa zmijom, zapravo lovio je, iako mu je ova na kraju pobjegla. Žao mi je što nisam imao neki ‘duži’ teleobjektiv, jer prizori na jezeru bili su fantastični. Nema mi druge nego da tražim sponzora za čamac i telac. Može i gumenjak :)

Vranjina i Lesendro

Stigli smo i do Vranjine. Bliže od ovoga nismo prilazili zbog nivoa vode, ali u pozadini, gore lijevo, može se vidjeti crkva.

Manastir Vranjina, sa crkvom koja je posvećena Sv. Nikoli, osnovan je u 13. vijeku (detaljnije o ovom manastiru ću pisati u nekom budućem fotopisu). Produžili smo prema Lesendru, još jednom ostrvu tj. utvrđenju, o kome ću takođe pisati u budućnosti. Sada ga nisam fotografisao jer je sa jedne strane zaklonjen nasipom, a sa druge strane je bio u kontra svjetlu. Lijep izgovor da se nešto ostavi i za kasnije.

Kao zanimljivost izdvojio bi činjenicu da je utvđenje sve do izgradnje nasipa i prolaska pruge preko jezera bilo na istoimenom ostrvu.

Povratak u Virpazar

U povratku smo uživali gledajući ribare, ptice, a sunce je već počelo opasno da prži. Mirisalo je na još jedan pakleno vrući dan.

Pred sami ulazak u Virpazar, fotografisali smo refleksije, lotuse, lokvanje i ostali zeleniš. Koncentracija je već počela da popušta, i kako to obično biva, kad smo se najmanje nadali, dogodio nam se bliski susret sa jednom krupnom zvjerkom. Obzirom da sam fotkao lokvanje, na aparatu je bio namontiran 100mm macro, od silnog uzbuđenja stigao sam samo podesiti brzinu okidača i sačekati da čaplja poleti. Taj trenutak je došao veoma brzo. Nekoliko škljocanja u seriji i sve u svemu ostalo je par finih fotki za uspomenu i moje oduševljenje što sam sa macro objektivom uhvatio pticu u letu. Mislim se nešto u sebi, gdje ste sad nikondžije, da vidimo šta može vaša stotka macro :P

Siva čaplja, mnogo elegantna ptičica, o njoj nemam pojma pa sumnjam da ću išta više napisati osim činjenice da mi se svidjela i da sam se zbog ovog zarazio i da želim da fotkam ptice. Ko zna, možda i hoću jednog dana.

Nakon što smo došli u luku, otišli smo na još jednu kafu da se povratimo od vibracija stare dizelače. Poslije smo obišli pijačni dio Virpazara, napravili još po neku fotku i krenuli dalje na put.

Rijeka Crnojevića

Uz par usputnih zaustavljanja radi fotkanja stižemo i do Rijeke Crnojevića. Mala varoš, na obali istoimene rijeke, nekada veoma značajan trgovački centar. Na ulasku u grad nalazi se kameni most “Mostina” kojeg je podigao knjaz Danilo, 1855. godine. Meni veoma drag motiv, vjerovatno sam svima dosadio sa fotkama ovog kraja, ali šta mogu, to je mjesto kome ne mogu da odolim i gdje provodim dosta slobodnog vremena.

“Mene fotkaš? A ja celo vreme mislim ti fotkaš most”. Ma ništa ti ne brini imenjače, fotkam ja i tebe i most :)

Nešto se mislim možda malo poširok kadar, ček da probam i mrvu tjesnije.

Pošli smo dalje, a VladaM se zabavljao sa onim što inače odlično radi – lovio je refleksije. Gledam ja odozgo vidim bijeli Vlada, bijela pozadina, a onako fine sjene na platou. Zbog toga sam se odlučio napraviti i ovaj snimak. Na obodu fotke, gore desno, u sjeni od oblaka, nalazi se Obod (opet pogađate, i o njemu ću detaljno pisati nešto kasnije).

Nakon što je Vlada ulovio refleksije i nakon što sam ja ulovio Vladu, krećemo dalje.

Stižemo i do Pavlove strane. Još ranije smo se dogovorili da ako neko od nas vidi zanimljiv motiv upali četiri žmigavca i tako signalizira drugim kolima da se treba zaustaviti. Vlada nije znao da ćemo obilaziti ovu lokaciju i čim smo prošli krivinu iza koje se ukazao ovaj pejzaž on je prvo upalio prvo četiri, pa onda još četiri i iza toga još četiri žmigavca… :P

Veliko iznenađenje za Vladu, pa je zbog toga i moje zadovoljstvo bilo još veće. Nikad nisam tajio svoje oduševljenje ovom panoramom, definitivno jedan od ljepših pogleda na našoj planeti, možda ne najljepši, možda sam ja previše pristrasan, ali rijetki su oni kojima odavde ne bi izletio bar jedan uzdah oduševljenja.

Prizor koji sam fotografisao mnogo puta, i nijedan nije bio sličan onom prethodnom. Ovog puta svjetlo je bilo fantastično, toliko dobro da ne pamtim ovako lijep prizor. Vidljivost je bila idealna, svjetlo nam je lagano padalo iza leđa, a naljepši detalj u svemu bila je igra svjetla, oblaka i sjena koje su oni ostavljali po površini. Prizor koji je svakog sekunda izgleda drugačiji. Napravio sam ovdje i nekoliko panoramskih snimaka, uspio sam uhvatiti prelijepu igru svjetla i sjena, no o tome ću (opet ste pogodili) pisati u nekoj od budućih tema.

Karuč

Trebalo je još da odemo i do Karuča, starog ribarskog naselja, napravimo par snimaka koji bi što se tiče svjetla sigurno bili zanimljivi kao i oni sa Pavlove strane, ali prijatelji su žurili u Herceg Novi, pa smo malo kasnije razišli svako na svoju stranu. Zato za kraj evo jedne arhivske fotke iz Karuča, tek da zaokružim cjelinu.

Lokacije koje smo obišli označio sam na google mapi.

Za jedan prognozirano kišni i oblačan dan, bješe ovo odličan izlet :)
Verki i Vladi hvala na lijepom druženju.